среда, 20. април 2011.

Klanica, ironija i večno pitanje


I dok se grupica na čelu sa carom Galerijem sprema na novi ratni pohod mi ćemo se malko distancirati od njih uz prethodnu konstataciju da je to zanimljivo ali krizno vreme u mnogo čemu bilo slično sa današnjim (na prelazu dva milenijuma). Opšta finansijska kriza uzrokovana istim problemom - pohlepom i nemogućnošću da se sistem uskladi sa resursima.
Preveliko administrijanje koje donekle stabilizuje stvari ali zapravo gura sistem u konačan kolaps.
Preveliko bavljenje samim sobom (državnim stvarima, ljudima radi ljudi i ostalim sebičnim i sa prirodom nevezanim stvarima), ta izolacija, dobrovoljno izgnanstvo iz sredine (kosmosa), ni tada a ni sada nije i neće dobrog doneti. Osim jednog ...
Kako sistem pada, pa prelazi u slobodan pad (i mahanje krilima da se isti ubrza, kao u crtanim filmovima) novi sistem vrednosti se izdiže. Kao što Dioklecijan nije uspeo velikim progonom hrišćana da uzdrma rastuću religiju i sistem vrednostil, to je još manje uspelo njegovom nasledniku Galeriju sa svojim progonom istih. Na kraju je kapitulirao i uradio jedino moguće - edikt o trpeljivosti sa hriščanima. Sekta, kuga Rima, i kako ih sve nisu nazvali (i palikućama) postaju polako zvanična, državna stvar. Naravno preko "krvavog" i vlast bolesno željnog (bolesnije od ostalih takođe teških bolesnika) Konstantina, kasnije amnestiranog i proglašenog velikim.
Istorija očigledno slabo utiče na aktuelne režime kojima je jedino bitno da preguraju svoj i eventualno ponove mandatčić od nekoliko obrtaja oko sunca.
A ni budućnost ih ne dotiče jer su SLEPI, ne vide je. Kako nekome ko ne vidi opisati nešto što neumitno dolazi i kao metlom čisti mrtvo tkivo.
Nije problem što su slepi već što su MRTVI, živi mrtvaci.
Ironija je u tome da živi mrtvaci vladaju nad živim koji će tek biti ili možda i neće ...
Mora (samo) da se umre, znao je da kaže jedan moj prijatelj (i nažalost preminuo).
Ne bih se zapravo kladio! Zavisi i kako se gleda na stvari. Biološki život je determinisan i ima svoj vek. Nemoguće je drugačije. No za svog veka čovek može da vegitira, da bude živ, mrtav ili da egzistira na raznim nivoima.
No drugo je zanimljivije: IRONIJA.
Život je često ironičan.
Upinjanje za zdravim životom i dugim vekom pa sve to uvijeno u oblandu da se i jedno i drugo ostvaruje novcem vrlo često prelazi u sarkastičnu pozornicu apsurda.
Sa vama je sve O.K. (manje-više, možda malo samo imate problem u glavi). Radite kancelarijski sedeći posao. Dobro zarađujete. Napredujete u karijeri. Starite. Osećate probleme vezane sa tim.
Zarađujete još više, počinjete da se bavite sportom, posećujete (uglavnom privatne) lekare, redovno kontrolišete svoje zdravlje. Držite dijete jer vam se metabolizam usporava i veći deo dana ste fizički neaktivni.
Uviđate li potpuni besmisao?
Ne.
Ne vredi. Usađeni (stečeni) pojmovi i sistemi vašeg dobrovoljnog porobljavanja su učinili svoje.
Ni ne uviđate da nešto nije u redu sa svetom u kome živite. Veštački je.
Kao plastična biljka u hodniku zgrade gde bi prava uvenula odavno. Održava se, skuplja prašinu i ničemu ne služi.

No pre teže i tužnije strane našeg bivstvovanja evo i jednog vedrog momenta.
Došlo je vreme da i sam odgovaram na pitanja. I sinak me pita - ko je najjači čovek ikada?
On već tipuje na Herkula, ali konkurencija je i od strane Ahila i još par Baja (a možda bi i Pipi mogli da uvrstimo, mada je samo devojčica, i nacrtana). Razmišljam, pa razmišljam ... ko bi mogao, i bio je, jači od Herkula. Kako i on sam dodaje i Odiseja u konkurenciju (pa nije baš on bio toliko jak, mada je razapeo onaj luk, tupavo iskazujem nepoverenje da je pravi kandidat a dete me usmerava na pravi put - on je bio pametan!). Pa da, bio je pametan i jači od svih Ahajaca. Nekako je on osvojio Troju. Nije loše.
Učvršćuje me u razmišljanju u dobrom pravcu (već sam prebirao po nekim naučnicima i drugim pametnim ljudima koji su verovatno jači od grdosije pune mišića, kao Arhimed koji bi polugom podigao svet baš kao što je Herkul isti držao neko vreme menjajući Atlasa).
Šta ni Ajant, Ahil, Odisej i Herkul ne bi mogli čak ni zajedno?
Odgovor sam izvire: Gandi je verovatno bio najjači čovek na svetu do sada. Pobedivši desetine hiljada vojnika, možda i svih milion do zuba naoružanih Engleza i plaćenika.
Koji bi to čovek još mogao? Nijedan.
- Pokaži mi, pokaži mi tog Gandija, koji je pobedio milion ljudi!
- Ovaj suvonjavi? Kako je ovaj kostur pobedio milion ljudi, pa i ja bih ga izbio!
- Nije snaga u topuzu već u glavi. Čovek je zaista pobedio milion naoružanih vojnika.
Onda mu objasnih (uprošćeno) kako je on poveo naraod za sobom (kao Mojsije? Da baš kao Mojsije ... A da li je i on razdvojio more? - Nije ali je još veće čudo napravio. Malo je stradalo i vojske koja mu je bila na tragu i naroda a pobedio ih je). Zapanjenost i bljesak u dečijem oku potvrdilo mi je da sam u pravu. Čudo u vremenu kada je to po svim zakonima i situaciji bilo nemoguće ili možda baš zato jedino moguće.

Primetili ste da je 4. april i 6. april preskočen iako su već spominjani. Nije bitno baš na neki dan ukazivati na neku tematiku. Može biti povod ali ništa ne znači ako ste se nečeg setili tačno na 1978 godina ili neki dan preko. Ionako može biti i Njutnovih 1977 godina i drugačiji broj dana preko.
Kada smo već kod vaskrsenja i događaja oko njega ili vezanih uz njega, pomenuo bih samo kao pojam o kome se naravno treba više reći Vaskrsenje Lazarovo.
Čudo koje je prethodilo još većem ili je veće jer se radilo samo o čoveku.
Oživeti mrtve - dostojno boga, premalo za čoveka.
Čovek živi koliko živi, umre. Oživeti ... nije važno ... živeti 100, 120 godina ... nije važno ... i jedno i drugo je zapravo kazna. Pustiti duh da oživi širom planete je blagoslov.
I suština hrišćanstva koje samo što nije pobedilo veliki Rim, kao što Gandi pobedi carstvo u kome sunce ne zalazi ... Dva čoveka, jedan bog. Oba ubijena.
Vaskrsenje je zaista samo do boga i bogo-čoveka, te ovo nije poređenje ova dva nego samo pojavnih oblika suštinske moći koja nije moć sebe radi već izranja iz pravih vrednosti. Od boga ili čoveka svejedno. I oba bez krvi i bez klanice na kojoj su izrasle civilizacije i carstva.

KLANICA
Kako najlakše i u jednoj reči opisati planetu zemlju? Plava planeta, Plavo-zelena? Plava.
Nije loše, može bolje: Klanica.
Svakodnevno. Klanica u smislu konstantnog i bukvalnog klaničenja ali i drugih obika kasapljenja.
Šta je odlika homo sapiensa? Da voli da kolje. Kolje životinje, kolje druge ljude, ako već ne kolje da ne prlja ruke, mada se krvave lako peru, simbolično pilatovski ili zaista, i to običnom, najobičnijom vodom. Sa odeće morate da upotrebite malo enzima, novog super praška, izbeljivača, zaslađivača, kako god ali sa ruku dovoljna je voda.
Klanica je u svakojakom smislu. Ljudi umiru. Nemaju vodu, nemaju hranu, nemaju lekove, imaju hranu imaju je previše, imaju lekove pogrešne, puše, piju alkohol, neko na svemu zarađuje. Ironično, što je bolji više njih strada, dajte nam nesposobne, pa evo vam ih. Pa ovo nije mnogo bolje, zašto sposobni nisu na pravim mestima, zato što ne pristaju na klanicu.
Ništa - nastavljamo. Do daljnjeg smo klanica. Do zadnjeg zlatnika, zadnje kapi krvi ili znoja, do zadnjeg bezvrednog papira na kome stoji nekakav broj koji označava nepostojeću vrednost nepostojeće institucije vrednosti.
Staro nikada neće pobediti novo niti će starost pobediti mladost. Neumitna sila koja ceo kosmos tera u jednom pravcu je strpljiva ... čeka ... vremena ima ... ona je sama vreme.

I na mikrokosmosu Geinih parazita osnovni uzrok neravnoteže, veliki knjigovodstveni disbalans, osnovni problem: velikim ljudima treba malo a malim ljudima mnogo.
Treba li duh iz mašine, bog, prirodna kataklizma ili neka druga viša sila da sve urazumi i dovede na svoje mesto? Uglavnom da ali može i drugačije. Svešću. Svešću i savešću. Sistematski na klanici, svakodnevno i nemilosrdno. No uzalud. Svaka promena koja narušava ravnotežu budi mehanizme koji sistem vraćaju u nju što više letite sve niže padate.
Ima li spasa? Treba li spasa? Jedno od večnih pitanja.