петак, 4. фебруар 2011.

A ČOVEK OSTATI


Ovo poglavlje će se pojaviti nešto kasnije ali će biti pod ovim nazivom. Tekst je praktično gotov ali kako je pisan u dugom vremenskom intervalu (nekoliko nedelja) zahteva malo dorade.

Kako se kaže u samom poglavlju - nije lako bog postati ali je još teže (pri tom) čovek ostati!

I zaista to je pošlo za rukom tek nekolicini ljudi u istoriji sveta, nekolicini od stotinak milijardi ljudi koji su bitisali na ovome svetu.
Veća moć (uticaj), veća odgovornost. Na žalost lakše je sticati moć, novac, slavu i uticaj. Postajati sve više bog je postajati sve više čovek, ko to ne isprati ostaće samo neuspešni pokušaj i par rečenica u udžbeniku istorije.
Koga vlast, novac i moć izmene, nije jak karakter i nije veliki čovek. Ko zbog takvih trivijalnosti razmišlja drugačije, jednostavno i nije za to. Pogled na svet je jedan, da li danas bili tek prosečnog standarda a sutra bogati, da li bili običan stanovnik ili sutra na vlasti. Čovek ili ima ili nema izgrađen pogled na svet (bar do svoje tridesete) ili nema. Naravno da sve što mu se u životu desi taj pogled čini potpunijim i dubljim no položaj u društvu, socijalni status, to zaista nema veze sa životom (i pogledom na njega). Izgovori da se radi posao su jadni i bedni, patetični.
Ne morate voleti ljude (to je zaista teško) ali ako ne prihvatite prostu činjenicu da vam obrazovanje, položaj, posao, moć, sposobnost (posovna ili politička), drskost i ambicija, "krvav rad" ili bilo šta drugo ne daje za pravo da drugima činite zlo i da imate prihode 10x veće nego što je neki prosek, ništa niste o životu saznali, skončaćete jadno jer ste proživeli lutkarsku predstavu i utkali svoj jadni (i jedini) život u održanje neodrživog, bolesno bogatih sa jedne i miliona gladnih sa druge strane. Zaista je to teška duševna bolest, mirno gledati i smatrati to normalnim.
Na ovome je pao Rim, na ovome će pasti bilo koja civilizacija. Neizbežno je.

U svakom od nas je utkan ceo kosmos, od početka do kraja. Svi smo mi deca zvezda.
Zaustaviti vreme, zaustaviti promene, vladati svetom, smatrati da ste bolji i vredniji od drugih.
Kakvi bolesni koncepti.

Nijedna ideologija, sistem ili koncept, nijedna nauka ili filosofija nisu sposobni ni da detaljno objasne a kamoli zaustave ili se makar suprostave, onome što čini samo vreme i samu materiju.
Ma koliko moćna mašta i stvaralačke mogućnosti čoveka bile one su ograničene. Do skora smo smatrali da sve počiva na nepreciznim merenjima delića celine iz zabiti (zapravo posečne tačke) kosmosa. I tek odskora smo shvatili koliko je to promašeno. Sve što smo ikada znali je specijalan slučaj i induktivno zaključivanje na osnovu njega. Tipično sebično, tipično antropocentrično.
Ne mora se stići ni do "malih zelenih", antropocentričnom gledanju na svet je nedavno zadat smrtni udarac, kao kolac u srce vampira. Od sad pa na dalje je očigledno da gledanje na svet u kome je čovek (pojedinac ili vrsta svejedno, samo što je prvo bolesnije) centar bilo čega nije samo pogrešno, to je na žalost vrlo bolesno i beskorisno. Još koliko će trebati da se prihvati nešto tako očigledno? Na žalost još mnogo. Uvek je lakše biti kukavica, to je zapravo jedna od odlika vrste primata, bežati od opasnosti čak i kad je ona samo zamišljena.

Dakle, tekstovi će ići dalje a u neizvesnoj budućnosti (očekivano brzoj) će se pojaviti poglavlje koje zaokružuje celinu iz davne prošlosti i otključava sadašnjost i budućnost koja neumitno tutnji.