среда, 1. јун 2011.

Da li je Vreme dvodimenzionalno? Is the Time Two-Dimensional?


Ovo zaista nije samo formalno pitanje i zanimljivost nego predstavlja jedno od važnijih pitanja uopšte.

Filozofski se odavno o ovome razmišljalo i postoje čak i koncepti multidimenzionalnog vremena od kojih je najpoznatiji trodimenzionalni. Koliko je to bitno teško je reći jer se ceo koncept ne može dokazati. Kako god, da bi se udaljili od maštanja moramo pozvati i u pomoć nauku. No o tome malo kasnije. Iako dvodimenzionalnost vremena teško da ima uticaj u običnom svetu prosto je neodoljivo da se prenebegne fizika i prirodni zakoni te da se o tome (slično "nedokazivoj" teoriji "beskonačne regresije") gleda uprošćeno i fiktivno.

Uostalom sve što je zamislivo i lako prihvatljivo mora i da je stvarno. Za razliku od prostorne dimenzije “br. 7” ili “br. 9” i koje su verovatno (sigurno po teoriji struna) utkane u naš svet (kosmos) mi eventualno možemo da zamislimo ili više da shvatimo tek četvrtu. Onako kako je Ajnštajn (pa mora da je i on za nešto u pravu) opisivao a to da je gravitacija neka vrsta te četvrte dimenzije, zakrivljeni prostor. Šta više tu dimenziju onda i svakodnevno OSEĆAMO te je to verovatno tako. Verovatno jer je to zapravo samo tumačenje osećaja te ranije nazvana sila pretvorena u iskrivljenje prostora što se najbolje uklapa u matematičko viđenje stvari.

Slično tome pa čak i lakše (jače) može se zamisliti druga dimenzija vremena. Već za treću treba malo apstrakcije. Uostalom i svrha toga nije nešto izvesna (mada se može ispostaviti i da je tako), izgleda izveštačeno i postavlja i neka druga pitanja.

Višedimenziono vreme postavlja naravno pitanje važenja entropije onog “aspolutnog zla” koje bi da pobedimo ali nam za sada ne ide. Entropija se za sada pokazuje ispravnom čak i za takve fenomene kakva je crna rupa ali bi već sa tamnom materijom konačno mogla da bude ne samo pobeđena nego i nepotrebna i potpuno nepostojeća. Naravno sa druge strane tamna energija bi mogla da bude i nekakva superentropija ili eksponencijalna takva, no kako za sada blagog pojma o oba nemamo a ni kako ih detektovati bolje je to ostaviti za kasnije kada bar budemo imali trag o tome a ne samo nejasnu, iako izmerenu, predstavu o tome da postoje i da su zapravo ogroman deo postojećeg (našeg) univerzuma.

No vratimo se vremenu koje je i u prvim godinama teorije struna ostalo jednodimenzionalno iako je to ne samo otežavajuća matematička postavka nego je i u tim silnim (nezamislivim) dimenzijama i nelogično.

Kako god nekoliko fizičara zastupa tezu o dvodimenzionalnosti vremena te ostaje da vidimo hoće li se to tako i pokazati (matematički) i dokazati (eksperimentalno).

Nemam nikakvih sumnji da bi fizika zaista mogla da bude konačni sudija, mada je činjenica da kao kruta nauka, gde postoje teorije, teoreme, pretpostavke i slično, sve manje može da se nosi sa novim saznanjima i izmerenim veličinama.

Njihov izgovor da mogu sami sebe opovrgnuti sve manje je relevantan. Jednostavno struktura kosmosa je ne samo složena nego i delom (velom) nedokučiva i neizmerljiva.

Logično je pomisliti da matematika ne može baš sve da opiše i predvidi jer je ograničenija od univerzuma (a naročito superuniverzuma koji ima “beskonačno” ili možda baš tačno 100 hiljada miliona, 1010, univerzuma od kojih je samo jedan od njih ovaj naš).

Osim toga ponovljivost eksperimenta, izmerena vrednost, teorija … postaje nešto što nije u skladu sa stanjem stvari. Iako se i matematika i fizika mogu menjati prema novim saznanjima ne mogu se iz korena promeniti. To su jednostavno sistemi razmišljanja i pogleda na svet koje je čovek postavio i prilagodio sebi a stvarnost uopšte ne mora biti takva. Ostaje da se delom veruje a delom oseća i prihvati neobjašljivo, nedokazano i nedetektovano kao takvo uz naravno pokušaj da se sve to posmatra i iz drugog ugla.

Ironično izgleda da fizika možda nekad i reši klasične probleme parafizike jer je iste postavio čovek ali da prava parafizika nastaje od trenutka kada smo, kako to kaže Lajl Votson (inače biolog), fizikom XX veka, otškrinuli ulaz u pećinu, slično kao pre milion godina kada smo kao vrsta postali svesni sebe i koristili prva oruđa i pamet za opstanak te počeli sa prenosom znanja na sledeće generacije.

No ostavimo fiziku fizičarima, bar na trenutak J

Vreme, čak i ono jednodimenzionalno, omogućava da se u istom prostoru nalazi (beskonačno) mnogo stvari ili bića (ako uopšte ima razlike) na istom mestu.

Razmotrimo banalan i lako shvatljiv primer. Stanica metroa ili samo železnička stanica. Ljudi dolaze i odlaze. Gospodin X sedi na klupi u 10.35 dok na istom mestu boravi g-đa Y u 10.38 i naravno nisu jedno u drugom ili jedno drugom u krilu iako je to isti prostor (zanemarimo da je to u odnosu na sunce prostor pomeren za nekih 5000km (i kusur) jer je zemlja toliko prešla oko njega za onih tričavih tri minuta).

Sasvim logično i u saglasju sa normalnim razumom, fiziku i koncept vreme-prostor da ne pominjemo. Ta četvrta koordinata određuje tačan položaj svakog predmeta i svakog od nas.

No zašto ne bi bilo moguće da u 10.35 na istom mestu na stanici metroa budu i (pominjani) g. X i g. Z te g-đa T? U drugoj vremenskoj dimenziji, naravno!

Ako je ona oficijalna u skraćenom obliku 10.35 prvog juna 2011. po uobičajenom (hrišćanskom) kalendaru, to može biti istih 10.35 01-06-2011 samo “translatorno” pomereno pa kako god to obeležavali.

U svakom trenutku moguće je znači da se na istom mestu nalazi više stvari i bića.

Ne tako neprihvatljivo.

Ovo za nauku (fiziku) otvara “pandorinu kutiju” niza paradoksa koji iz toga proističu kao što je povratak u prošlost i slično (“ubistvo dede”, uvek sam se pitao mora li nešto tako brutalno da spreči vaše rođenje, ali to je najpopularnija verzija paradoksa). Doduše zapravo paradoksi ovog tipa ovim nestaju a pandorina kutija postaje dodatno matematičko komplikovanje u “makro” svetu mada će na nivou elementarnih čestica i strukture ona zaprvo biti prostija.

Dakle neki događaj iz prošlosti pa i (brutalno) ubistvo sopstvenog dede da bi se sprečilo sopstveno rođenje odjedaput bivaju sasvim logični jer otvaraju put beskonačnim mogućnostima “paralelnih” događaja. U nekima postojite u nekima ne (ako ste dovoljno glupi da ubijete sopstvenog dedu ili babu), u nekima ste bili zli u nekima dobri (ako opet vrativši se kroz vreme niste, ubistvom predaka, postali zli), u nekim luzer u nekim uspešni, u nekim srećni u nekima nesrećni, negde bolesni a negde zdravi, negde ste živeli samo 30 u nekima 50 a u nekim “isečcima” dvodimenzionog vremena i svih 90.

Ovo može delovati uznemirujuće, izazovno, provokativno ali pre svega utešno. Utešno za sve one moralne osobe koje takve u životu nisu ispale ili one koji su prerano izgubili svoje najmilije.

Ionako je izvesno da sve što nije moguće mora biti moguće.

Tačno ili ne ovo zaista može biti “zrno utehe” ili “more nade”. Kako god više od bilo kog religijskog sistema ili (još uvek) zvanične nauke.

Priroda je najveće čudo. Nije na nama da je dokučimo, pokorimo (kakve li gluposti), eksploatišemo ili objasnimo, na nama je da je delom razumemo a pre svega PRIHVATIMO. Prihvatimo onakvu kakva je, jer će takva biti sa nama ili bez nas. Na nama je izbor.

Dvodimenzionalnost ne znači (direktno) kršenje entropije ili TOKA VREMENA. Ono i dalje može teći u istom pravcu, samo u više “alternativnih stvarnosti”. Isto tako jednodimenzionalno vreme ne znači automatski i determinisanost događaja mada to i implicira.

Strašna implikacija jednodimenzionalnosti vremena je da sve što se desilo je i moralo da se desi. Iako nije baš jedna tačka pa izbori imaju neki uticaj ipak senka determinisanosti lebdi nad ovakvim (jadnim) nam vremenom.

Jedno od tri čuvena pitanja metafizike – da li je sloboda duha neograničena (ili postoji li), odgovor je jednostavan: za jednodimenzionalno vreme, nikada nećemo znati; duh je apsolutno slobodan tek u dvodimenzionalnom vremenu. Da ga nema trebalo bi ga izmisliti.

Da li je vreme dvodimenzionalno?

Možda? Verovatno. DA!