четвртак, 6. октобар 2011.

Četrnaesto prase



Ljudske potrebe su nešto što uvek dođe na kraju. Ne ni kao što se kaže „trinaesto prase“ već i posle toga. One prave i suštinske. Projektovanih i nametnutih je pak na svakom koraku. Da li je veza genetska? Verovatno! Šta onda tu preteže, pokonjenu nam ili osvojenu nam (svejedno) svest? Svest na koju smo inače mnogo ponosni. A ne bi trebalo da budemo. Jer čemu svest koja nije pokrila osnovne potrebe svoje vrste? Čemu svest koja sporadično i marginalno istražuje svet oko sebe? Koja tek u malom deliću svojih aktivnosti pokušava da ga svati a još manje prihvati.
Čemu svest okupirana samom sobom? Da se sebi divi i izmišlja bogove da bi sebi značaj dala.
Istorija civilizacije je (neminovno) bila istorija ratova, borbe za prevlast i dominaciju. Stvarana su nova carstva i bogovi, uništavani stari. Onda su neki ljudi napravili mašine pa su neki drugi ljudi shvatili da će od njih imati veću korist nego od robova ili ropske radne snage. Jedan od velikih, i tek nekoliko, velikih obrta u toku civilizacija. Onda je najkrvaviji, čisto iz činjenice da je bio na najvišem tehnološkom nivou kao mu i dolikuje, rat od pre (tek) 66 godina prošao, i doneo nekoliko dostignuća. Kao jedno, manje direktno, stiglo je i informatičko doba. Doba koje je obećavalo ali koje polako postaje ono od čega je počelo – puko brojanje ljudi. Možda se malo maskiralo u brojanje potreba ljudi ali okrenuto samom sebi.
Antropocentrizam u svom najgorem obliku, kvazi antičkom, uz glorifikovanje tela i nipodaštavanje duha i intelekta. Jedno uzdizati do zvezda drugo zakopavati u zemlju, i formalizovati ne bi li se ubila zadnja iskra kreativnosti i genijalnosti. Tu je negde, prelomna tačka, za par godina, prilikom neizbežnog finansijskog sloma stvorenog zbog slepog verovanja u sistem. Sistem koji je sam sebi dovoljan ali koji ne može opravdati sebe jer je suviše antropocentričan. Nijedan sistem NE može svoju ispravnost dokazati unutar sebe. To je dokazno. Matematički. No logika je odavno napustila ovu planetu. Zaluđeni beskrajno malom ali vrsti dovoljnom količinom energije iz leševa generacija biljaka i životinja, upravljači su rešili da nam zapečate sudbinu. Sudbinu vrste.
Utešno može biti da je to usud većine civilizacija u galaksiji. Možda i 99% njih no kako stvari stoje teško da ćemo to ikada pouzdano saznati. Jer, lakonski smo zaključili da tamo negde nema nikog jer se celih 50 godina (ili 0,0000001% potrebne evolucije za to) niko nije javio. Javio, nama! NAMA punim sebe, gordim i moćnim. Onda je to lepo iskorišćeno da se svetini objasni kako smo jedinstveni u Univerzumu i kako je bolje da se okanemo bilo kakvih misli o tome te da uz pivo i čips odgledamo još jedno besmisleno jurcanje za loptom i kupimo dezodorans koji se reklamira dok se moderni gladijatori valjaju po veštačkoj travi.
Lakše jeste. Lakše je zemlju zamisliti kao ravnu ploču, jer ljudi neće padati sa one druge strane ako je okrugla. To što je zakrivljenost planete vidljiva i golim okom nije bitno, bitno je iskoristiti drugog, naći novu budalu da radi za sitne novce ili da uopšte i ne radi. Biti spreman da se oteto brani svim raspoloživim sredstvima i po svaku cenu.
Gordi Gospodari Univerzuma. GGU, GoloGuzaniUmišljeni. A „Uni“ se smeje, smešno mu da će pući od smeha, zato se i nadima i sve brže širi. Smešni mali čovečuljci, trče tamo-vamo na onoj tačkici od stene, grejane prosečnom zvezdom i „radio uranijumom“ iz jezgra. Sagorevaju lešine sličnih im organskih entiteta, a počeli su i da se vraćaju svojim korenima, da koriste vetar i vodu. Genijalno, nema šta – Ha, Ha, Ha ...
A kosmos, u svojim tinejdžerskim godinama. 14 milijardi okretaja stene oko sunca, rano doba adolescencije. Vetropirast ali ne kao nestašno dete od 5 ili 6, spreman za eksploziju organskih stvorova koji spoznaj sebe, spreman jer se primirio i kataklizmičke pojave proredio. Proredio dovoljno da sporo spajanje molekula dostigne nivo onoga što zovemo svest.
Svest koja upravo služi uglavnom da raspetlja zašto je tamo neki Kain ubio Avelja ili obrnuto, i zašto; da li je više kriv jedan ili drugi, da li je Romul ubio Rema ili ga je ovaj na to naterao, da li mu je posle bilo žao ili ne. I tako hiljade Kaina i Romula, i milioni Avelja i Rema. Pa ko je kome ukrao, i ko je uspeo da svoju krađu legalizuje, a ko ne. Ko je razbojništvom postao car a ko završio na vešalima, pa tako ukrug.
14 godina, 14 milijardi godina, četrnaesto prase još čeka da posisa makar deo mleka, ali mu ne dadu. Četrnaesto prase najmudrije od sve braće, ali ne spremno da kao dvanaesto ili trinaesto proda svoju mudrost za srk mleka. Spremno da manjka ali da ne skiči. Četrnaesto, kome je namenjeno da nestane a ono nekako žilavo pa preživelo. E sada, krmaču ti, nećeš. Sada smo naoružani bolje nego ikad, sada ćemo te prase četrnaesto zauvek ubiti.
Sva genijalnost, svo pravo znanje, sve što je ikada vredelo, sada će lipsati, sve osnovne i suštinske potrebe će ostati po strani, kao pravo četrnaesto prase. A braća će i sestre jedanaest, dvanaest pa i ono trinaesto, ukoliko odgurne četrnesesto će se gojiti i nadimati, kao i svemir, dok ne puknu.
Dok ne puknu? Ili dok ne utihnu? Kako god. Berza (žive stoke) može pući ali će suštinski utihnuti. Utihnuti kada niko neće hteti da kupi prase prvo, drugo, pa ni treće.
I tako, neki zverski gen u nama, odlučuje da mesto raja imamo pakao, neka osnovna interakcija složenih molekula.  Upareno sa osnovnim nagonom parenja, hell on earth, nije samo naslov jedne starije igrice za kompjutere, to postaje i ostaje realnost sa kojom se mora živeti.
Sve je ispofitibilizirano i sve je do krajnjih granica banalizovano. Karte su izmešane. Nekadašnja zabava sirotinje (seks) postala je zabava imućnih. Naravno svi je imaju a i “plave kragne” nisu imune na švrljanja ali su prilike i uslovi na strani onih drugih. Tako su i imućniji počeli da jedu mekinje a sirotinja “hleba beloga”. Naravno, nikada nije bilo da široke mase (“četrnaesto prase”) imaju luksuz solidnog krova nad glavom, kanalizacije (koje London nije imao u 2/3 slučaja pre samo 80-tak godina), vodovoda (pitke, zdrave vode, manje-više, i uz nju tople – “na dugme”), osvetljenja (sada strujom iz čisto praktičnih razloga ali uopšte), hrane u izobilju i solidnog oblačenja te pride i sopstvene motorizovane kočije.
Deluje izuzetno za period od pre samo sto ili sto pedeset godina. No u celom tom “izobilju” negde se pogrešilo, izubio se korak … bogati resursi izarčeni, novi još nenađeni. Na pragu jednog novog stepena civilizacije, pohlepa je počela da vuče unazad, Crna Mena je opet ispred nas. Zaobići se može ali smo kao vrsta došli do toga “da je telo jako ali duh slab” te je “valjanje klada” postalo važnije nego “carovati” i dokučivati svet. Za zelenašku proviziju, projektovanu umom a ne saglasnoj realnosti, prodaćemo budućnost. Boriti se za nju, teško da će iko, teško ako se ne dogodi revolucija u svesti.
Fermijev paradoks ukazuje na više stvari a jedna od njih je kratko trajanje civilizacija. I kada kritikujem taj veliki um zbog polu-ironičnog “gde su sad ako ih toliko ima”, onda je to zato što je tako briljantan um zapravo znao odgovor, ima ih mnogo ali kratko traju. Neki više, neki manje.
Nije poenta u uravnilovci koja je viđena u sistemima “upravljanja masama”, kako god se oni zvali: komunizam, socijalizam, fašizam, nacizam …
Poenta je da se razlike smanje, ili da makar najniži nivo bude dostojan čoveka. Pa to već postoji zavapiće neko, ne baš u potpunosti. Nije rešenje u socijali od koje može da se živi, niti u tome da svako radi NEŠTO. Poenta je da svako radi ono što najbolje zna i da makar trunka kreativnosti koju nosi svaka individua bude ugrađena u legat civilizacije, civilizacije na umoru.
Ironično, kada se merenjima dokazuju već postojeće teorije da živimo u jednom većem univerzumu i da je ono što smo mislili da je sve, nije ni manji deo, da smo samo stvari umislili jer smo skloni da verujemo očima i očinjem vidu, čulu koje nam daje najviše informacija ali i najviše obmanjuje.
Za nas najvažniji, u tinejdžerskim (milijarditim) godinama, svetlosni univerzum koga ograničava svetlosno obzorje (horizont), koga smo mogli videti tek kada smo se malko udaljili od rodne nam planete, je samo trunčica unutar nečeg mnogo većeg i moćnijeg: drugog ili pak istog univerzuma ali koji nije ograničen sporošću svetlosti ili fizičkim zakonima svetlosnog. Koji je ako ništa drugo veći, stariji i postojaniji, koji je bio pre i postojaće posle iskre svetlosti.
Stavljajući ljudske potrebe i ljudsku patnju na mesto trinaestog praseta, koje nema šansu da preživi, malo smo se zaneli i kao bezrepi humanoidi, kratkotrajne svesti o samima sebi, po prvi put kao četrnaesto prase ostavljamo naše potomstvo. Bez mnogo izgleda da opstane čak i u pitomoj sredini, tople, vodene planete. Zarad čega? Šake srebrnjaka ili par talanta zlata? Rođenih u trenutku smrti neke velike zvezde čiji smo crvi bili i ostali.
Pokušavamo da manipulišemo vremenom a ono uvek isklizne jer je višedimenzionalno te se uvija i izvija.
Na rubu večnosti, na pragu zvezda, mi bacamo bisere svinjama a budućnost tretiramo kao prase … četrnaesto.