петак, 15. септембар 2017.

Kraj sveta? (The end of the world?); Da, naravno! Yes, of course!

  Baš se vraćah iz sitne nabavke* zaokupljen nekim svakodnevnim brigama i razmišljanima** kad me, kao mačem, preseče zvonak glas jednog prijatelja,
* (znate one koje dokusuravaju vaš kućni budžet u tranzicionim društvima, od par evra za koje ništa niste kupili, ali svaki dan curi …)
**“koje ništa ne koštaju (ne mogu se naplatiti) kako bi to pokojna nana volela da kaže

- Kuda tako brzo?
- Izvini, nisam te ... vas, ni primetio – rekoh, tek da nešto kažem dok se ne priberem i prepoznam bar neke od ljudi iz grupe.
- Pa da, nije ti stalo do tvog starog društva – nastavi on,
- Nauka, nauka ... , da bar 'leba od toga ima, jer ima? 
- Ma kakvi, nemoj da mi staješ na muku, jadna moja nauka i ja sa njom. – tu stadoh, da ne počnem monolog.
Da sam mator za to i da nisam ni u pravo vreme ni na pravom mestu („pingvih u Sahari“) za to nije trebala velika škola ni pamet. Zna to i društvo ispred prodavnice („pivski krug“). Ne likuju zbog toga (možda u sebi nalaze utehu što nisu dalje stigli, ni ja nisam, pa mu dođe da sam džabe škole završavao, opet sam ja došao njima a ne oni meni; naravno, tu ostaje jedino medicina gde bi oni došli meni, pa u selu se ne može postati prorok, ali VRAČ itekako, pa ostaje samo da se izabere glavni vrač u svom plemenu ili pomoćnik vrača kod „indijanskog kralja“).
- Ajd' jedno (pivo, naravno) sa nama (ajd' ajd', nemo' si takav).
- Pa ... ha ... hmmm ... nisam baš planirao (ma nek' ide život), ajde! – prihvatih ne baš rado.
Da je bilo vreme za pivo, bilo je. Sunce još uvek jako, ispred prodavnice 'lad od drveta, kasno popodne ... preko 30 u hladu, a pivo hladno („k'o zmijče“) svo „oznojeno“. 
- Ova tura na moj račun  - rekoh, sve računajući koliko će me ovo doći (biće bar dve, tako to ide) i da li će me jedna crvena (1000 rsd, cca. 8 €) spasiti, ili ću, kao po ko zna koji put, ispasti stipsa (naučnička).
- Tako se valja – rekoše njih nekoliko (skoro pa) u glas.
U (mikro)sekundi u ruke mi stiže „zidarac“ ne tako hladan kao što mi je izgledao, ali taman da se ne obrukam (kao svileni učenjak, koji podgreva pivo u mikrotalasnoj ako nema bar 10 cel.). Potegoh par gutjlalja u nizu, uh – baš mi prijaše.
- E pa, naučnik, ima da daš bar još jednu (turu).
- Da, da ... (samo što neću), ima li poseban razlog za to?
- Ha, pa ti i ne znaš zašto (a uvek, inače, pitaš i na muku nam staješ) danas (eto baš, inače ne bi smo mi, kao što ne bi mačka slaninu; moje nekako i neće, no to mi niko na reč neće poverovati, pa povlačim ovaj argument) ETO (baš) pijemo (inače bi smo kolu).
Već zamišljah kako će mi se mozak zapaliti (slika iz crtaća) kao kod Patrika („Suđer Bob“ da podsetim) kad uzaludno pokušava da reši zašto olovka ne radi (neće sama da piše pismo ili zadatak), jer nikada tako nešto nisam ni pogodio (osim kad je neka važna utakmica, a ja još znam da je bila, eh šta ti je internet i moderna TV, čak i tako nešto možete saznati a da vas ni malo nije briga, 50x ponovljeno, uđe u glavu).
Uzgred (Btw), već se razmišljah da li treba da odem do grada (valjda ne, zašto bi rasitnjavao (trošio) crvenu u lokalnoj prodavnici) i da li će me „veliko“ (pola litre) pivo koštati „kao Sv. Petra kajgana“ (ako me uvate na duvanju, eh da je bar „duvanje“ pa da bude veselo) i već pomalo ogorčen na samog sebe zbog toga što nisam insistirao na malom (ili bezalkoholnom) pivu (makar me narednih 15 minuta pratila „kletva faraona“ (kako sam *ilčkica i da je to za sekaperse (jesam, ajd' priznao sam to još kad sam škole nastavljao, umesto da preduzetnišem).
- Neka tekma? Neko post'o ujka? ... (mahanje glavama, kao Njutnovo klatno) ... Novi izbori?
- E ta ti je dobra! (jedan), Ha-ha-ha (drugi), eh da su (pa da bude zabave i u našem grad(ić)u) (treći), Trt (četvrti), malo morgen (peti) ... e lep ste hor (pomislih).
- Ajde, ajde, umeš ti to bolje, nauka brate!
- Da nisu napravili kola na vodu (ma to je već izmišljeno, al' si neobavešten)? Teslini patenti pa struja besplatna? (ih, za to bi pala gajba, ne preteruj) ... Dobro, dobro, nemam pojma!
Prvi sa osmehom na usnama (i svakako likujući na sve moguće načine koje možete zamisliti ili više od toga) i nabadajući mi na nos:
- I mi tebe da nauci (na)učimo. Eh, šta dočeka Srbijo (državo).
- Eto, uvek je moguće (ne živi se u kampusu, zatvorenom krugu pa da ovakvo čudo bude pravo, ovde je više čudić), svaka čast (ovo uvek mora da se kaže ili ste pukli).
- Ne gledaš TV, to je tvoj problem (što jest' jest', bar ne „ortodoksni“, inače nikako da smanjim onih 2-3 h dnevno, osim kad baš radim do kasno u noć, što izbegavam). – skoro nehajno dodade drugi.
- Uf, baš ću se nauke naučiti sa TV-a (osim specijalizovanih emisija, ali znao sam kao što znam da će sunce sutra (opet) izaći na istoku a zaći na zapadu da nisu tamo ni čuli „najnoviju senzaciju“ kojom pokušavaju da me zadive).
- E baš se varaš, varaš se, itekako (dakako) – nastavi treći.
Gledasmo se nekoliko sekundi, činile su se kao prava (mini) večnost. Oči im sijahu, usne podrhtavaše, osećao se elektricitet u vazduhu (kao što se obično kaže, ja sam samo osećao volj pivčine).
- Dobro, pridobili ste moju pažnju. Šta je to toliko senzacionalno?
- Kraj sveta.
- Kraj sveta. Ozbiljno? (i nije baš neka novost)
- Najozbiljnije.
- Ono, kao Tarabići, Baba Vanga, Nostaradamus? Ili neki od ovih modernih (sa tačnim datumom i opisom razloga)? (samo da nije Nemezis, pomislih).
- Ma, kakvi. Ovo ti je ozbiljna NAUKA.
- Ma nemoj. Gde ste je čuli, da nije na dnevniku?
- Na dnevniku, ali i svim živim (obično nisu „žive“ no ovde je mislio „baš sve“) vestima.
- Pa kako da mi promakne onda? – već se unervozih.
- Svemir će eksplodirati! – trijumfalno reče prvi.
Tu nastade mali muk (nije mala stvar, ode mast u propast). To je rekao tako ubedljivo kao da je zapisano na kamenoj ploči i nešto o čemu rasprave nema.
- Ma da bar hoće, nego sva je prilika da ćemo se smrznuti („kao dupeta“ (bez gaća)).
- Ma jok! Provereno! (100%).
- To je samo teorija, sve kazuje da neće (mada mi se sviđao koncept, svakako manje “lud” od „fazne transformacije“ (mada mi se ovo još više sviđalo, ionako mi je biološki život kao fizičko-hemijska faza materije omiljena teorija; doduše nema baš direktne veze ovdi).
- Nisi informisan, to ti je – već mi je, u horu, natrljavano na nos.
- Ma nemate Vi pojma. Kaže ... ko? Da nije neko (stvarno) važan? Ili novinar ne vidi dalje od svog nosa, kao što obično biva?
- Ne, ovo ti je onaj TIP ... onaj iz NASE – reče prvi češkajući glavu levom a potežući pivo desnom, izgledaše vrlo komplikovano raditi to istovremeneo. Pokušavao je da se seti a sekunde proletaše kao da su dani i godine. – DAVID!
- Dejvid. Dejvid ... Dejvid ko (David Who)?
- Ma onaj iz NASE, sigurno. – kod pivskog društva nema kvantnih fluktuacija, sve je 100% sigurno ili 100% nije, kao binarni kod.
- Da nije David Sp(e)rg(e)l (Dejvid Sprgl, otprilike, kako koji „englezi“ već)?
- E da, taj, da tim nezgodnim (mislim da je baš tako rekao, a ne  z*jeb*nim, kako bih očekivao … da, da … skoro da bih mogao da se zakunem) prezimenom.
- Pa nije ti TAJ iz Nase (NASA-e), druže.
- I da jeste i da nije, taj je „čova“ ... aman, taj ti je (kažu?) onu tamnu materiju (energija je ali bejah zadivljen ovim, da nisam ni ispravljao u tom trenutku) našao. Znaš onu ... onu što ti svemir rasteže.
- Znam, znam – mrmljah sebi u bradu. – E sad sam impresioniran!
- Rekoh ti ja da ćeš biti (nikad to nije rekao, ali ajde) – pobedonosno poentira drug iz detinjstva.
Jest’ “čova”, razbija … uh, naučnik top class, nema šta. Uf! Ma on nikad to ne bi … 
- A jes’ l’ ti siguran u to što pričaš? Nije to njegova teorija i ne voli on to baš … Big Rip i David S. (oooo, ne ide to) … ali tek David S. ("raketni naučnik", TOP 10 najpametnijih ljudi na planeti, dobro 10 ili 100 ili 20, 25, nema veze, tu je negde sigurno; elitni naučnik i pivsko društvo ispred prodavnice na Balkanu, to je još neverovatnije pa eto dešava se ...
- Eh, baš si mi ti neki naučnik – nastavi pobednički – PA, nova MERENJA (naučnik)!!
Pa, da, zato nauku i ne shvataju ozbiljno (čas jedno, čas drugo i to u par godina … nekada su bile (bar) generacije).
- Mož’ biti, ne kažem, no sumnjam. 
- Ma 120% (eh, još da ima alkohol (osim onog softvera za rezanje diskova) te jačine, bilo bi tek onda veselja, od sumporne kiseline od 114% (oleum) još se nismo mnogo ovajdili, ionako je višak na tržištu, pokupismo iz industrije taj smrad (među prvima), ironično jedan od retkih zagađivača koji ima negativno dejstvo “staklene bašte”).
- I znaš šta? – nastavi on (dok slegah ramenima) – kaže da je to STRAŠNA sudbina kosmosa! Gora nego da se smrznemo!
Onda je sledelo jedno ŽIIIVEELIII !! (uz odpijanje frtalja flaše). Šta li je pa tu strašnije od velikog smrzavanja pomislih i nesvesno glasno ponovih. Na to sam “popio” patos, da nemam pojma, čova kaže, straaašnooo … 
- Pa šta još kaže – zaustih ispitivački – kako će to da bude?!
- Rascepiće se! – Ma znam, kako? – Sve će da se razleti, na kraju i sunčev sistem, ljudi, atomi …
- I nećemo imati pojma da se to dešava! (ne, to već nije, to je “fazna transformacija”, to je baš onako, iznenada) – Ma nije – ma jeste – itd.
Razmišljah šta bi više voleo da obitavam (kao nekakav bog) u svetu tame (i crnih rupa) gugl godina, ili da gledam kako se sve razleće sa nekoliko (bar) miliona godina znanja da je to potpuno izvesno … verovatno ovo drugo (bar ne bih umro od dosade).
- Eto, tako ti je to, bar jednu turu zaslužuje, jest’ da ne znaju ni da l’ će, ni (još manje) kad će, ALI na kraju dana (jedna od obaveznih fraza modernih “filozofa”) ništa ti nema smisla, šta god da (u)radiš, sve ti je bezveze, razleteće se jednog dana, ovako ili onako.
- Da, tu si u prvu – rekoh, više da bih pobegao od dalje “diskusije” nego da potvrdim nebulozu 
- Ajd’ živeli (nastavih, pa tako do dna flaše).
- Sila božija - završi moj prijatelj (amin nisam čuo ali se podrazumevalo)
(e da bar, jeste, to je nešto što ni bogovi ni ljudi shvatiti ne mogu (ljudi mogu još izračunati, kao šahovski softver, ne znajući šta to za pravo znači). Sva sreća što ne rekoh (nego samo pomislih) - Jače je to i od bog(ova) i ljudi, jače od bilo čega što čovek može zamisliti, bog je tu nemoćan kao i u onome da nam svima pomogne (mnogo nas je ili samo ne zaslužujemo), nemoćan kao i mi "sitni" njegovi uzroci negovih (svih) briga (sa ostalim će bićima, planetama i zvezdama već lako, neka bude i biće, ali ovi su ljudi prava stoka, ne možeš sa njima tako lako, naviraše mi grešne misli ("bože me prosti")).
Kupih još jednu turu i pobegoh “dok se sve ne razleti” u mom mikrokosmosu, i pobegoh “sa mesta zločina” ne osvrćući se.
Već me je stizala pridika da ne bežim jer IMA VREMENA (samo tričavih par desetina milijardi godina, 22 (i to je znao) kažu, "kao kvaka 22" dodavao je, kao 22 piva u gajbi (od 20 mogućih, pomislih), naravno poreklo tajanstvene 22 milijarde im nije bilo poznato, već su Kinezi to skratili na 15 ili 16; dobro par milijardi gore-dole, šta bi to značilo ("auuu tek je to strašno, pa "imamo" 6 manje, kao da su godine a ne milijarde, pa je vreme da se malo popije dok se još može, sutra možda i ne postoji).
Čim zamanuh za ugao, počeh da trčim koliko me (ostarele i van kondicije) noge nose (pa i ne baš nešto).
Od svih čuda u (ovom našem, jednom tek od mnogih) kosmosu najčudnije mi je bilo da o ovakvim stvarima pričam sa ljudima koji ni Njutnove zakone ne mogu da iskažu a kamoli shvate (i nikad ih nisu znali, što im nije smetalo da uvek veću platu od mene imaju (između ostalog)), dobro nisu baš “crtači slova” (ti su materijalno u “mom selu” još na višem nivou) ali osim “zdrave pameti” (i TV-interneta) nisu sa naukom na TI, ni blizu. David S. može biti ponosan na sebe, čuli su za njega i u “deep in the middle of the nowhere” u zabiti koju ni Habl ne može da vidi (izvan vidljivog svemira), iza onog njegovog tumačenja snimka mikrotalasnog pozadinskog zračenja, tamo gde ni WIMP čestice ne dosežu, iza horizonta događaja … u drugom univerzumu i dalje, mnogo dalje no što će bilo koja nauka ikad zaviriti.
Sledećeg dana jedino nisam mogao da se setim da li sam događaj (od)sanjao ili se zbilja desio … ali nema veze, sve će se razleteti a dotle je (i jedno i drugo) zapisano na “hologramskoj ravni” tamo negde daleko ali dostižnijem nego ova priča i ovo mesto, tamo negde usred ničega.