уторак, 2. новембар 2010.

Bog postati


Glasine su bile tačne, car je nameravao da okupi veliku vojsku. Glavne snage su kao u mnogo puta u protekla dva veka bile dunavske legije. Jake, velike i moćne kao reka čije su obale čuvali. Limes je mogao biti i sa one strane ali jedino je velika reka bila neprekidna i sigurna granica limesa. Stvorena od bogova da postavi granicu civilizacije i da čuva hiljadugodišnji Rim.

I zaista iako na sam jubilej veoma slab, sada 50 godina kasnije Rim je ponovo bio pred svojim zenitom, jenom od nebrojenih nakon koga bi sledio pad. Uparložen od vekovne korupcije i negativne selekcije, nepoštovanja sposobnih osim delom za vreme pet dobrih careva, prepun oportunista, karijerista i politikanata, uveliko se ljuljao još od Komoda pa na ovamo. Septimije je donekle stabilizovao stvari ali to nije dugo trajalo. Njegovi su naslednici brzo vratili stvari na isto ili čak i gore da bi po padu Severa nastala velika kriza. Državna kasa, već hronično prazna, iz vladara do sledećeg sve je teže podnosila breme nezajažljivih apetita viteške i aritokratske klase koja je odavno više trošila no što je stvarala. Carevi bez vizije i nedovoljno odlučni i jaki nisu ništa učinili da poslednju veliku dinastiju Principata, koja je im je, uz povremene i kratke uspone, ostavila praznu kasu i opštu krizu u nasleđe, naslede na pravi način. Nisu ni mogli za to je trebalo biti čovek poput Cezara, čovek poput Avgusta. Ne samo surovi despot ali autoritativni i harizmatični vođa, nadčovek, Car i Bog.

Takvog odavno nije bilo u Rimu koji se možda baš zbog toga tako lako pomirio sa relativno lakim prelaskom na dominat, počet još sa Severima a ustaljen tek pred i u toku vladavine aktuelnog Avgusta, despotskom vladavinom vojnih zapovednika koji za razliku od velikih imperatora u prošlosti nisu znali da napune kasu i što je još važnije ni njihove vojne veštine nisu bile na nivou velikih uzora. Niti su novoga izmislili niti su staro tako dobro sprovodili. Slaboplaćena vojska uz mršav i slaboizgledan ratni plen nije ni imala moral kao ranije.

Baš zato su se rimski senatori lako pomirili i sa najavom da Rim neće biti jedina prestonica nego tek jedna on više njih i sa naizgled komplikovanim ali vremenom primerenim vladanjem četvorice.

Cezar se najviše uzdao u trupe iz Moezije, čak ne toliko kao Septimije u panonske koliko u trupe uz donji tok Dunava. Uz trakijske i manjim delom zapadno makedonske trupe bila je to centralna vojna sila. Od Avgusta je morao da iskoristi i nešto trupa iz Dalmacije ali je njih nekako sklepao u dve legije koje zapravo nisu bile ni jedna valjana. Ilir sa obala Adriatikuma, mora koje je bilo slepo crevo velikog gotovo kao i Pontus Euxinus koje je počinjalo gde se Dunav završavao i kuda su nekada Agronauti lutali za Runom, bio mu je kao otac ali je poraz kome je on kumovao a Cezar ispaštao, preuzevši svu odgovornost jer Avgustos nije mogao grešiti, doveo do toga da su odnosi postali surovo diplomatski i zasnovani na kratkotrajnom koristoljublju. Iako dobar vojnik Ilir nije imao crtu Cezarovu ili ako ne nju u vojnom smislu makar Vaspezijanovu ili Trajanovu, makar ih čak i vojni establišment odavno smatrao običnim koljačima. Zlato koje su doneli i pad Jerusalima daće im viševekovni oreol velikih vojskovođa i mudrih državnika. Činovnici, istoričari, ćifte i brojni neradnici su prosto žudeli za takvim carevima, makar to za Rim značilo da između civilizacije i varvara razlika je bila tanka kao led u prolećnu ravnodnevnicu.

Glasine su zaista bile tačne. Cezar je sve manje krio svoje namere. Postao je cezar ali ostalo je još toga da uradi. Ne samo da dopuza do Avgusta već da postane nešto više i uradi nešto što je samo Aleksandar pre njega uradio. Da pobedi Persiju i odmaršira makar do početka kraja sveta ako već ni prethodni do njega nije stigao.

- Felixe, pogađaš li zašto sam došao?

- Zaista bih mogao da kažem, gospodaru.

Tu nekoliko trenutaka zastade i na lagano klimanje glavom vlasnika pitanja nastavi glasom koji je tek neznatno podrhtavao:

- Po zlatno runo, Cezare!

Ovaj se duboko zamisli, oči mu se smešiše ali mu je lice bilo kameno kao i kada je pitanje postavio pre samo toliko vremena da čovek udahne desetak puta.

- Zaista, zaista si u pravu. Po runo od tvrdoga metala koje će sazreti u suvo zlato.

Oči mu se više nisu smešile nego su počele sijati sjajem, delom ludačkim a delom lucidnim. Svaka crta lica prožimala se odlučnost. Trebali su mu ljudi, jaki ne samo fizički nego i mentalno, bar delom obrazovani ali pre svega spremni na sve i nadasve odani. Ljudi od poverenja ali i sposobni. Na ovom drugom su padali carevi kao zrelo voće sa drveta.

Uspomena na Aurelijana bila je toliko sveža, jedva da je novo i unapred ograničeno vreme vladavine prošlo od tada. I opet je sve počelo sa Persijom. I tako je od prethodnog Aurelija Marka, možda i najsposobniji i onaj koji najviše učiniše prošao ništa bolje od Prima Cezara.

- No, zašto sam baš ovde kod tebe – ciljavši na to da je za veliki Danuvius mogao proći i drugim putem.

- Zato što koračaš putem Velikoga Aleksandra. Znamo to ti i ja i niko više.

- I zbog toga i radi toga što potreban meni ti si – govorio je vojnički i narodskim jezikom uz blagu aluziju na Homera više da bi pokazao svoje u zrelosti stečeno znanje ali i da bi naglasio da je za njega Persija važna kao za Ahajce Troja.

Ne pitavši može li a podrazumevalo se da je za njega sede na stolicu neobično veliku, udobnu i rezbarenu da ne bi bila namenjena baš za visokoga oficira, ranga generala ili jedino baš za cara. Felix je znao da je odavno mogao biti komandant kohorte ili možda član garde, no poslednji put nije prihvatio poziv na rat sa Persijancima.

Sada je posmatrao nekada prijatelja iz detinjstva a sada gospodara i cara, gledao u njegovu veliku kockastu glavu, duboko usađene oči i tmuran pogled. Osećao je čudnu mešavinu ponosa, poniženja i sažaljenja.

Podnevna žega je počela da prodire u sve pore tkanja: šatora, odeće, čoveka i prirode.

Iako nije bilo rojeva, zujanje muva, njihov neprekidni niz, sa svih strana šatora, dopirao je u prostor u srednjem uvetu, nekako blizu sredine glave, dosadan, iako nejak, prosto je prodirao duboko u mozak. Ipak, čak se i to moglo ignorisati, kao i krupne iako retke rose znoja koje kapljaše sa čela niz lice kako njemu a tako i Cezaru koji hitro ustaše sa neformalnog i grotesknog prestola. Nekoliko trenutaka hodaše ukrug, zamišljen i naigled besciljno. Oči su mu gledale u prazno. U trenucima kada je gledao ka Felix-u gledao je kroz njega. Najzad zastade kod malog stola na kome u korpici od pruća beše netom ubrano grožđe. Jutros ubrano i jedno od prvih u ovom delu Carstva.

- Treba mi neko kome verujem. Ne samo neko koga znam iz detinjstva, a takvih je sve manje nego neko ko me neće prodati a takvih je još manje.
Da li bi me prodao Felikse? Da li bi me izdao svejedno Rimljanima ili Persijancima?

Pitao je ovo ne očekujući odgovor ali kao da odluku već odavno nije doneo. Samo je potvrdio glavom Feliksovo odmahivanje njegovom. Kao da su glave već satavili u torbu te se više o tome ništa nije imalo reći, kao da su im odavno na panju i da su spremni da ih daju samo da znaju da će njihovim podvigom ući u istoriju najvećeg i najdugovečnijeg carstva od civilizacije na ovamo, iako je na ono na koje su krenuli moglo da za sebe tvrdi upravo isto to što su Rimljani mislili o sebi, bilo da su sa Apenina ili Tračani, Iliri, Dačani ili samo rođeni u Meziji, i ni krivi ni dužni Rimljanima postali.

Onda je pričao o velikim planovima, čas je bio u Britaniji, čas u Galiji, Germaniji, Iberiji, Egiptu. U jednom trenutku je pričao o velikoj i globalnoj politici u drugom o efemernim i banalnim stvarima. U jednom trenutku je pričao da se mostu iz doba Trajana mora napraviti i da je to od strateškog značaja, toliko je to bila uopštena priča da Feliks prilično dugo nije mogao da razazna da se radi o lokalnom drvenom mostu, desetinama puta nanovo pravljenom, a ne velikom kamenom na Danuvius-u.

Uzged je pozobao nekoliko zrna grožđa ne čekavši da ih centurion proba, iskaljujući time neograničeno poverenje u podanika i prijatelja. Primetivši uzput da je jako slatko obzirom da je rano i da ovde vegetacija stiže makar mesečevu menu ranije negoli u njegovom rodnom mestu, iako je bilo na istoj reci i tek dvadesetak milja daleko; nije zaboravio ni da pomene kako je makar par lakata ili neku desetinu zapravo ovde niže i kako je zaklonjenije brdima i kako je velika ravnica ispred uticajna po tom pitanju, kako je Bononia zapravo odavde do tamošnje tvrđave, i sve tako nešto.

Znao je da će ih biti sedmorica makar samo zato jer je Galerije najviše voleo tu Eshilovu tragediju, da će umesto Tebe biti nepoznato mesto na kraju sveta, karaj drugog velikog mora koje izlazi ko zna gde i da će iz pitome ravnice doći podno velikih planina na severno od Mesopotamije i da će tek na jugu u jesen biti nalik ovom julskom danu.

Znao je da odgovorio ili ne mora sa njim makar simbolično kroz žito bononijske ravnice, da kopljima kroče put poput Makedonca, cara Velikoga. I znao je da kada cezar s vremena na vreme upotrebi starinski naziv Dunonija, da time samo spaja veliku reku sa prvom velikom ravnicom nakon klanca i da samo tu i na još jednom mestu može preći veliku reku, da pokupi polovinu snaga iz Dakije i da tu mora dobro utvrditi pristaništa da ne bi okolni narodi nagrnuli za vreme Velikoga Rata, ali da će najezdu više sprečiti dobrom diplomatijom potkovanom sa nekoliko tuceta talenata zlata, koje je izborio kao prvu bitku u svom pohodu, trijumfalno i uz Avgustovu opasku da se prazno teže prazni nego li kada je puno i upozorenje da ne vrati li se sa makar trostuko više, bolje da se i ne vraća makar osvojio ceo Aleksandrov svet i više od toga, da će za par godina ne bude li dobrih vesti sa ratišta izbiti bune širom Carstva i da će nagrnuti druga plemena i narodi. I kao poslednje podseti ga da nije Danuvius centar Imperije i da se do Nerve nije ni smatrao vrednim ili tek kao daleki limes nekada ako ikada bude i da se seti da je tek period Odisejeva lutanja zamakao od Aurelijeve odbrane Rima od samoga sebe a pre toga i od Vandala. Vandala koji će tek kasnije biti strah i trepet i bezobzirni uništioci i nadahnuće mnogim Vandalima posle njih i čije će pozno tek carstvo ostati po nečemu upamćeno, dok su sada još uvek bili opčinjeni Rimom i njegovom veličinom i snagom.

Naravno i Dioklecijan je znao da su oni iako severnije i zapadnije na tom istom Dunavu, na reci koja je već skoro dva veka bila glavna arterija rimskog krvotoka.

Onda je zatražio Grka, učenog i lukavog, grka koga će takođe povesti u Veliki rat u kome mora osvojiti bar Mesopotamiju a Persiju poraziti da se ne oporavi bar jednu generaciju i da se vrati sa plenom većim nego što bi bilo ko očekivao i čak mu se makar posredno nadao.

Znao je da će mu trebati neko da napiše nove „Persijance“ slaveći novog predstavnika solarnog mitrisitčkog božanstva na zemlji.

- Ne treba ti Grk, ja ću ti odgovoriti na tvoje pitanje!

- Ah, da zaboravio sam koliko me čitaš kao knjigu. Samo nemoj da se iznenadiš, tvoja je knjiga postala biblioteka a ta će biblioteka postati kao Aleksandrijska. – oči mu ponovo zasvetleše i znao je da ga mora pustiti da sam kaže i da nametne odgovor pitanjem koje Aleksandar postaviše jednome od deset mudraca:

- Kako čovek može bog postati?

Nije mu odmah odgovorio, ostavio ga je u trenutku koji je već uključivao budući trijumf, toliko budući da ga još nije ni započeo.

- Čineći ono što je bilo kome čoveku nemoguće uraditi! – glasno odgovori Felix.

- „Ta kome drugome“, bog postati, kome drugome, „to više pripada nego meni?“ – izgovori mešajući reči Eteokla sa svojima.

Stajao je uspravno kao da je gardista a centurion Cezar a ne gotovo obrnuto i kao da je kao lični zapovednikov glasnik u sred senata objavljivao veliku pobedu i vaskrsnuće Rima. Veliku pobedu koja će korupciju, siromaštvo i kukavičluk učiniti podnošljivim, koja će zbrisati sve probleme i odvratiti svakog neprijatelja ili prijatelja koji bi to mogao postati.

- Žedan sam, žedan kao žedan pobede. – reče pružajući ruku koju ostavi u vazduhu očekujući da mu se prinese posuda. I zaista par trenutaka kasnije u ruci mu se našla testija iz koje je ubrzo gutljaj za gutljajem ispraznio bar log ili dva još uvek hladne i ukusne vode.

- Imaš li vina? – i ne čekajući potvrdan odgovor reče: ponesi onog tvoga, najboljega.

Već su se iskradali makar se pored desetine gardista to istinski nije moglo. Car je zaista voleo vino a po ovakvoj žegi bi ga mešao sa hladnom vodom po Starogrčkom običaju. A ma kako keramika čuvala svežinu voda je na izvoru bila malo hladnija, ne ledeno hladna kao u obližnjim planinama i po pećinama ali idealno hladna da bi prijala, naročito uz nešto toplije vino koje je nepunih sat ili dva izvađeno iz podzemnog skladišta i bilo još uvek sveže u testiji.

Nisu trčali ali su se kretali veoma brzo. Za njima krenuše samo još dvojica gardista. Žustrim korakom brzo pređoše tri stadijuma ravnice i širokom stazom uz umereni nagib uz brdo. Iako je samo par puta bio ovde i poslednji put pre više godina, nije mu trebao vodič, znao je put kao svoj dlan.

- Idemo ka izvoru. – povika, nastavljajući žustrim korakom kao da ide ka samom izvoru života. Trojica ga jedva pratiše.

- Odavno se ovako pitke vode ne napih! Vredi joj kav kao sikal zlata!