петак, 19. април 2013.

Sve u petnaest (Maksim po diviziji)



SIROTINJO I BOGU SI TEŠKA

Ovaj idiom, izraz ili čak poslovica, je veoma uobičajena u jeziku srpskom. Crnogorci imaju za neke prilike donekle sličan izraz: „sirak tužni bez iđe ikoga“, ali u onom osnovnom kontekstu to nikako nisu sinonimi (uslovno, pošto su izrazi u pitanju).
Sirotinja je nekako po definiciji neophodna inače ne bi bilo zanimljivo biti bogat. U „polu-veku“ izobilja (makar druga polovina XX-tog), makar to krajnje uslovno bilo rečeno (mada bi se većini na pomisao o 10x jeftinijoj nafti rojile ideje šta bi sada sa tim ... verovatno ni zvezde ne bi bile daleko) toliko gladnih, čudo jedno, pomislio bi neko sa druge planete a sa ove – dobro je što još gore nije.
No nisam vam to hteo reći. Gore naveden izraz ima i svoje (jezivo?) bukvalno značenje. Čitaste li skoro Novi zavet? Ne? Da, čitam svaki dan?! Kada pitate (čak i ove druge) da li se u njemu često spominje sirotinja i da li je prema njoj izražen pozitivan stav, da se nada daje i tako to, većina će reći DA, pa to je osnova toga.
E nije, nego. Sirotinja (siromasi i slična nejač) se pominju tek po par puta (5-6) po „dobroj vesti (delu)“. Sveukupno (baksuznih ili baš potrebnih) 13? Možda i 12 ili 15, nije više ni bitno.

Mala digresija u vezi sa „prokletim“ brojem 13. Broj meseci u godini je (zapravo) 13 i u nekim (ranim) kalendarima tako i beše. Onda su (verovatno poreznici ili njima slični) prekrojili to u 12 jer je 13 prost broj i ne može se deliti na  „ravne časti“. Kako god, ostade to tako i dan danas uz svu nauku (muku) ali se na zemlji ne može ispraviti ono što je na nebesima, a mi možemo da umišljamo šta god hoćemo.
Kad smo već odlutali od teme, a da ne zaboravim, pored najbolje definicije čoveka da je to biće na dve noge i nezahvalno, postoji i bolja – čovek je biće na dve noge i ZLO.

I da, sirotinje nema baš mnogo niti joj je dat poseban značaj, više su „siromašni duhom“ (poslušni, naivni, što god da su jevanđeljisti mislili pod tim) pohvaljeni a oni pravi čak kuđeni (mada se to objašnjava da i nije baš tako). Čak je i centralna ličnost ovih dela (naš, vaš, onih koji veruju, Bog) iako iz tog milja, više simblolično u Jerusalem ušao kao siromah, ali ne da bi i takav ostao, već povratio presto koji mu po zakonu i običajim pripada (kao lozi Davidovoj).
Bože me prosti na ove bogohulne reči, ali ih je neophodno bilo prikazati da se ne bi sirotinja (ona prava) mnogo mogla nadati.
Tako gledavši još je i crkva, kao institucija i prava cicija po ovom pitanju, darežljiva i predarežljiva. Svakako više od svog Svetog pisma jer ako bi po njemu postupala tu i tamo bi naranila par hiljada gladnih uz uslov da im se bezpogovorno priključe i veruju u dogmu koji im serviraju.
Zvuči šuplje ali je istina a istina obično iz šupljega odzvanja.
Ne želim ovim nipodaštavati ni vernike ni crkvu ali podsećam one koji to nisu da preispitaju svoje pogrešne stavove pre nego li kritikuju ove prethodne (naročito tarifu popovsku, koju u narodu često zovu p(l)opovksom ali to njima iza leđa, a ove baš to i ne vređa, jer „Caru – carevo a Bogu Božije“ je ono što oni bolje znaju od sirotinje raje iliti bagre, baš fin turski izraz).
Kako god, sirotinjo – spasa vam nema!
Ono što sirotinja ima to im niko ne može oduzeti i može (ali ne mora) biti i vrednije od materijalnog bogatstva.
U svakom slučaju, sirotinja može postati i bogata, a bogati (osim velikih lopuždara i kraljeva) neće generacijski ostati takvi a pad sa „prestola“ na „gospodu“, pa tek na (puku) „silu“ te kao utešnu nagradu „vlast“ – to mora da boli.
Ne, nije ovo kako je dobro biti bogat ali je svakako loše biti mnogo siromašan. Ne treba ići u beli svet i čak do čitavih naroda koji gladuju, dovoljno je čitati novine. A ko čita novine može svakodnevno videti kako ljudi ni za dva obroka dnevno nemaju što je često posledica, kako to lepo Englezi kažu – hodajućih „mrtvaca“ (onih koji su pred gubitkom posla; kod nas i onih koji na takav idu a ne primaju platu, što je u anglosaksonskom nonsens i više je primereno (naivnoj) slovenskoj duši kako je to lepo Fokner u „Divljim palmama“ opisao).
Stoga nemojte biti ravnodušni poput boga (našeg, vašeg, postojećeg ili ne) ili očekivati da će bilo ko od vlasti do prestola rešiti problem, nego dajte ponešto i sirotinji i to ne da bi se osećali (Vi) bolje nego oni. I ne samo prilogom (malim ili velikim, svejedno) nego pre svega – GLASOM.
Oglasite se i pričajte o tome, pišite, makar bilo to „ispravljanje krive Drine“, jer se i ona da ispraviti samo je potrebno volje, i pre svega znanja, a para ... para će se već naći, ako ih i nema, lako ih je stvoriti, oni koji su bogu ugodni to rade „iz čistog vazduha“, op! Milion, dva? Milijarda?! (još, još 'leba gospodaru!) Nema problema („pohujem ih cele“, što bi rekao „Pera“ na „Pero, Pero ispohuj cipele“), trilion ... zilion ... gugl.
Ne mogu a da ne primetim da i međ' „bogu ugodnim“ ima razumnih i to onima baš bogu lakim, najlakšim. Tu i tamo me poneki od njih razočara (kao poznati glumac koga sam doskora cenio a sad sam ravnodušan. Ne ne gadi mi se jer od države (poreznika) nema goreg dželata, a zašto bi baš on zaginuo kada oni još bogatiji od njega (dični nam sportisti) ionako porez ne plaćaju (ili procentualno simboličan, kao „građani sveta“, Monaka i sličnih kvazi država, čiji se vladari baš dobro vladaju).
Nekad no. 1 ali uvek u TOP 5 jeste značajan lik, i svaka njemu čast ali je dobio ozbiljnu konkurenciju od sebi sličnih. Nadam se da će se to takmičenje nastaviti pa makar bilo i ironično, neke će se nade tu stvoriti.
Jaz je sve veći ali je na ironičan način EKONOMIJA po sebi (kao „nauka“ pa jeste za pod navodnike) kao bumerang vratila onima koji imaju da se pitaju „šta je sad pa ovo“.
Bez potrošača nema ni profita. Prosto k'o pasulj. Izmišljajte vi šta god hoćete dok ne zaposlite i date bar minimalan standard „bogu teškima“ neće ekonimija ni stopu napred već će biti „korak napred, nazad dva“. Kako pomiriti fundamentalni paradoks (višak vrednosti, koji pripada manjini, pa se gomila pa nema ko da kupi višak robe na tržištu)? To niko nije rešio sedeći i misleći (pa ni klasici poput poznatih nam M&E, počeo jedan završio drugi, pa „dete“ kopile).
Najviše što možete učiniti je da pomognete slabijim od sebe i da pazite kome ćete i koliko para dati (čiju robu kupiti). Kvalitet je već nivelisan cenom ali od „zadovoljavajućeg“ ka boljem, vodite računa pre svega koliko je kompanija (brend, bolje rečeno) odgovoran. Ne ono društveno, dajem dinar od ukradena dva, već koliko ceni svoje radnike (ne samo platom). No zato je to i dobro čuvana tajna.
No više od toga – ne robujte PREDRASUDAMA. Ne delite ljude po svojim osobinama (ali baš nijednoj). Jer pre nego što nastavite da kamenujete „lošijeg“ od  sebe (onog pored sebe) a Vi se zapitajte koliko ste bolji? I zašto?
Kako god, svi ćemo u Carstvo Nebesko, jer bogati će napraviti veće igle a siromašni će već konac provući kroz njene (ili svoje magareće) uši.
Pakao, pakao je na zemlji i mi smo ga (kao vrsta) stvorili po liku svom.
Goreg nam nema dok ga takvog ne smislimo (a kreativna smo vrsta (primata) po tom pitanju).
No takvo nešto nije lako ni zamisliti jer u situaciji „svako protiv svakog“ i „ne pomažem nikome, pa ni sebi“ svaki iskorak je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

I znate šta? Niti sam tamo ni ovamo al' bi me sramota bilo da živim mnogo bolje od ovoga gde sam sada, Bogu „za laku gimnastiku“ pred „dizanje tegova“. A pertlu ću već nekako provući kroz iglene uši, i moje su od silnog prokockanog poverenja u ljude postale slonovske.