Ljudske potrebe su nešto što uvek dođe na kraju. Ne ni kao što se kaže „trinaesto prase“ već i posle toga. One prave i suštinske. Projektovanih i nametnutih je pak na svakom koraku. Da li je veza genetska? Verovatno! Šta onda tu preteže, pokonjenu nam ili osvojenu nam (svejedno) svest? Svest na koju smo inače mnogo ponosni. A ne bi trebalo da budemo. Jer čemu svest koja nije pokrila osnovne potrebe svoje vrste? Čemu svest koja sporadično i marginalno istražuje svet oko sebe? Koja tek u malom deliću svojih aktivnosti pokušava da ga svati a još manje prihvati.
Čemu svest okupirana samom sobom? Da se sebi divi i izmišlja
bogove da bi sebi značaj dala.
Istorija civilizacije je (neminovno) bila istorija ratova,
borbe za prevlast i dominaciju. Stvarana su nova carstva i bogovi, uništavani
stari. Onda su neki ljudi napravili mašine pa su neki drugi ljudi shvatili da
će od njih imati veću korist nego od robova ili ropske radne snage. Jedan od
velikih, i tek nekoliko, velikih obrta u toku civilizacija. Onda je
najkrvaviji, čisto iz činjenice da je bio na najvišem tehnološkom nivou kao mu
i dolikuje, rat od pre (tek) 66 godina prošao, i doneo nekoliko dostignuća. Kao
jedno, manje direktno, stiglo je i informatičko doba. Doba koje je obećavalo
ali koje polako postaje ono od čega je počelo – puko brojanje ljudi. Možda se
malo maskiralo u brojanje potreba ljudi ali okrenuto samom sebi.
Antropocentrizam u svom najgorem obliku, kvazi antičkom, uz glorifikovanje
tela i nipodaštavanje duha i intelekta. Jedno uzdizati do zvezda drugo
zakopavati u zemlju, i formalizovati ne bi li se ubila zadnja iskra
kreativnosti i genijalnosti. Tu je negde, prelomna tačka, za par godina,
prilikom neizbežnog finansijskog sloma stvorenog zbog slepog verovanja u
sistem. Sistem koji je sam sebi dovoljan ali koji ne može opravdati sebe jer je
suviše antropocentričan. Nijedan sistem NE može svoju ispravnost dokazati
unutar sebe. To je dokazno. Matematički. No logika je odavno napustila ovu
planetu. Zaluđeni beskrajno malom ali vrsti dovoljnom količinom energije iz
leševa generacija biljaka i životinja, upravljači su rešili da nam zapečate
sudbinu. Sudbinu vrste.
Utešno može biti da je to usud većine civilizacija u
galaksiji. Možda i 99% njih no kako stvari stoje teško da ćemo to ikada
pouzdano saznati. Jer, lakonski smo zaključili da tamo negde nema nikog jer se
celih 50 godina (ili 0,0000001% potrebne evolucije za to) niko nije javio.
Javio, nama! NAMA punim sebe, gordim i moćnim. Onda je to lepo iskorišćeno da
se svetini objasni kako smo jedinstveni u Univerzumu i kako je bolje da se
okanemo bilo kakvih misli o tome te da uz pivo i čips odgledamo još jedno
besmisleno jurcanje za loptom i kupimo dezodorans koji se reklamira dok se
moderni gladijatori valjaju po veštačkoj travi.
Lakše jeste. Lakše je zemlju zamisliti kao ravnu ploču, jer
ljudi neće padati sa one druge strane ako je okrugla. To što je zakrivljenost
planete vidljiva i golim okom nije bitno, bitno je iskoristiti drugog, naći
novu budalu da radi za sitne novce ili da uopšte i ne radi. Biti spreman da se
oteto brani svim raspoloživim sredstvima i po svaku cenu.
Gordi Gospodari Univerzuma. GGU, GoloGuzaniUmišljeni. A
„Uni“ se smeje, smešno mu da će pući od smeha, zato se i nadima i sve brže
širi. Smešni mali čovečuljci, trče tamo-vamo na onoj tačkici od stene, grejane
prosečnom zvezdom i „radio uranijumom“ iz jezgra. Sagorevaju lešine sličnih im
organskih entiteta, a počeli su i da se vraćaju svojim korenima, da koriste
vetar i vodu. Genijalno, nema šta – Ha, Ha, Ha ...
A kosmos, u svojim tinejdžerskim godinama. 14 milijardi
okretaja stene oko sunca, rano doba adolescencije. Vetropirast ali ne kao
nestašno dete od 5 ili 6, spreman za eksploziju organskih stvorova koji spoznaj
sebe, spreman jer se primirio i kataklizmičke pojave proredio. Proredio
dovoljno da sporo spajanje molekula dostigne nivo onoga što zovemo svest.
Svest koja upravo služi uglavnom da raspetlja zašto je tamo
neki Kain ubio Avelja ili obrnuto, i zašto; da li je više kriv jedan ili drugi,
da li je Romul ubio Rema ili ga je ovaj na to naterao, da li mu je posle bilo
žao ili ne. I tako hiljade Kaina i Romula, i milioni Avelja i Rema. Pa ko je
kome ukrao, i ko je uspeo da svoju krađu legalizuje, a ko ne. Ko je
razbojništvom postao car a ko završio na vešalima, pa tako ukrug.
14 godina, 14 milijardi godina, četrnaesto prase još čeka da
posisa makar deo mleka, ali mu ne dadu. Četrnaesto prase najmudrije od sve
braće, ali ne spremno da kao dvanaesto ili trinaesto proda svoju mudrost za srk
mleka. Spremno da manjka ali da ne skiči. Četrnaesto, kome je namenjeno da
nestane a ono nekako žilavo pa preživelo. E sada, krmaču ti, nećeš. Sada smo
naoružani bolje nego ikad, sada ćemo te prase četrnaesto zauvek ubiti.
Sva genijalnost, svo pravo znanje, sve što je ikada vredelo,
sada će lipsati, sve osnovne i suštinske potrebe će ostati po strani, kao pravo
četrnaesto prase. A braća će i sestre jedanaest, dvanaest pa i ono trinaesto,
ukoliko odgurne četrnesesto će se gojiti i nadimati, kao i svemir, dok ne
puknu.
Dok ne puknu? Ili dok ne utihnu? Kako god. Berza (žive
stoke) može pući ali će suštinski utihnuti. Utihnuti kada niko neće hteti da
kupi prase prvo, drugo, pa ni treće.
I tako, neki zverski gen u nama, odlučuje da mesto raja
imamo pakao, neka osnovna interakcija složenih molekula. Upareno sa osnovnim nagonom parenja, hell on
earth, nije samo naslov jedne starije igrice za kompjutere, to postaje i ostaje
realnost sa kojom se mora živeti.
Sve je ispofitibilizirano i sve je do krajnjih granica
banalizovano. Karte su izmešane. Nekadašnja zabava sirotinje (seks) postala je
zabava imućnih. Naravno svi je imaju a i “plave kragne” nisu imune na švrljanja
ali su prilike i uslovi na strani onih drugih. Tako su i imućniji počeli da
jedu mekinje a sirotinja “hleba beloga”. Naravno, nikada nije bilo da široke
mase (“četrnaesto prase”) imaju luksuz solidnog krova nad glavom, kanalizacije
(koje London nije imao u 2/3 slučaja pre samo 80-tak godina), vodovoda (pitke,
zdrave vode, manje-više, i uz nju tople – “na dugme”), osvetljenja (sada
strujom iz čisto praktičnih razloga ali uopšte), hrane u izobilju i solidnog
oblačenja te pride i sopstvene motorizovane kočije.
Deluje izuzetno za period od pre samo sto ili sto pedeset
godina. No u celom tom “izobilju” negde se pogrešilo, izubio se korak … bogati
resursi izarčeni, novi još nenađeni. Na pragu jednog novog stepena
civilizacije, pohlepa je počela da vuče unazad, Crna Mena je opet ispred nas.
Zaobići se može ali smo kao vrsta došli do toga “da je telo jako ali duh slab”
te je “valjanje klada” postalo važnije nego “carovati” i dokučivati svet. Za
zelenašku proviziju, projektovanu umom a ne saglasnoj realnosti, prodaćemo
budućnost. Boriti se za nju, teško da će iko, teško ako se ne dogodi revolucija
u svesti.
Fermijev paradoks ukazuje na više stvari a jedna od njih je
kratko trajanje civilizacija. I kada kritikujem taj veliki um zbog polu-ironičnog
“gde su sad ako ih toliko ima”, onda je to zato što je tako briljantan um
zapravo znao odgovor, ima ih mnogo ali kratko traju. Neki više, neki manje.
Nije poenta u uravnilovci koja je viđena u sistemima “upravljanja
masama”, kako god se oni zvali: komunizam, socijalizam, fašizam, nacizam …
Poenta je da se razlike smanje, ili da makar najniži nivo
bude dostojan čoveka. Pa to već postoji zavapiće neko, ne baš u potpunosti. Nije
rešenje u socijali od koje može da se živi, niti u tome da svako radi NEŠTO. Poenta
je da svako radi ono što najbolje zna i da makar trunka kreativnosti koju nosi
svaka individua bude ugrađena u legat civilizacije, civilizacije na umoru.
Ironično, kada se merenjima dokazuju već postojeće teorije
da živimo u jednom većem univerzumu i da je ono što smo mislili da je sve, nije
ni manji deo, da smo samo stvari umislili jer smo skloni da verujemo očima i
očinjem vidu, čulu koje nam daje najviše informacija ali i najviše obmanjuje.
Za nas najvažniji, u tinejdžerskim (milijarditim) godinama,
svetlosni univerzum koga ograničava svetlosno obzorje (horizont), koga smo
mogli videti tek kada smo se malko udaljili od rodne nam planete, je samo
trunčica unutar nečeg mnogo većeg i moćnijeg: drugog ili pak istog univerzuma
ali koji nije ograničen sporošću svetlosti ili fizičkim zakonima svetlosnog. Koji
je ako ništa drugo veći, stariji i postojaniji, koji je bio pre i postojaće
posle iskre svetlosti.
Stavljajući ljudske potrebe i ljudsku patnju na mesto trinaestog
praseta, koje nema šansu da preživi, malo smo se zaneli i kao bezrepi
humanoidi, kratkotrajne svesti o samima sebi, po prvi put kao četrnaesto prase
ostavljamo naše potomstvo. Bez mnogo izgleda da opstane čak i u pitomoj
sredini, tople, vodene planete. Zarad čega? Šake srebrnjaka ili par talanta
zlata? Rođenih u trenutku smrti neke velike zvezde čiji smo crvi bili i ostali.
Pokušavamo da manipulišemo vremenom a ono uvek isklizne jer
je višedimenzionalno te se uvija i izvija.
Na rubu večnosti, na pragu zvezda, mi bacamo bisere svinjama
a budućnost tretiramo kao prase … četrnaesto.
Velika zahvalnost gospodinu Marku Karapandžiću.
ОдговориИзбришиZnači i registacija na motornim uljima ali ovde mi je posebno drago kada neko pokaže ovakav znak pažnje i odvoji par minuta svog vremena.
Nećete dobiti praktičan savet kao kod motornihulja ali ćete podeliti neko svoje razmišljanje ili malo drugačije pogledati stvari iz drugog ugla za neka druga razmišljanja o svetu koji nas okružuje.